Home Page
Home Page

Gradjevinske konstrukcije

Format 285 x 200 mm     Strana 178

Cena: 2.000 din.

Knjigu možete poručiti sa
Kontakt stranice


KONTAKT

Knjiga gradjevinske konstrukcije
Nacrt kuce

Gradjevinarstvo - Kako treba graditi!

TEMELJENJE ZGRADA

Općenito o temeljima i temeljnim jamama Arhitekta Đuro Peulić

Svrha i zadaća temelja, zgrade su tehničke tvorevine koje su povezane sa zemljom te imaju svoje stalno mjesto na nekom terenu. Vezu zgrade sa zemljom čine njezini temelji ili fundamenti.
Temelji zgrade moraju izdržati teret cijele zgrade i svega što je u njoj. Taj se teret preko temelja prenosi na tlo na kojem su izvedeni temelji. Prema tome temelji i tlo ispod temelja preuzimaju najveću odgovornost za stabilnost zgrade, pa solidni temelji na solidnom tlu jamće i za solidnost zgrade.

Temeljne jame.

Površinsko tlo u načelu nije sposobno da na njemu izvodimo temelje. Radi toga moramo otkapanjem površinskog sloja do izvjesne dubine pronaći zdravo i dobro tlo, na kojem ćemo izvesti temelje. Takve iskopine nazivamo temeljnim jamama.
Dubina, a još više širina temeljnih jama ovisi o težini koju će pojedini temelj prenijeti na tlo, odnosno na dno temeljne jame, a zatim o sposobnosti toga tla da nosi potrebni teret, a da se pritom ne slegne, odnosno da ne promijeni svoi položaj.

Iskustveno i računsko određivanje

Kod manjih i običnih zgrada stručajaci znadu već iz iskustva kolika je dubina temeljnih jama potrebna za pojedine temelje zgrade. Kod važnijih zgrada i na nepoznatim terenima stručnjaci proračunavaju koliki teret otpada na pojedini temelj zgrade, pa prema vrsti tla koje su ispitali pokusnim jamama ili specijalnim svrdlima, izračunaju kolika treba da bude širina temeljne jame i na kojoj dubini da se izradi. Tim načinom se unaprijed točno odrede veličine temelja, pa prema tim veličinama određujemo i točnu količinu potrebnog materijala. Pri odredivanju tih veličina po iskustvu možemo se lako prevariti, pa predvidjeti ili slabije ili jače temelje nego što su stvarno potrebni. U prvom slučaju, koji se ćesto događa zbog pretjerane štednje, ugrožavamo stabilnost zgrade, a u drugom slučaju, koji se događa zbog pretjeranog opreza, trošimo uzalud građevni materijal i poskupljujema gradnju.

Dubine temelja.

Načelno temelji moraju ležati ispod površinskog sloja terena (mekota, humus, crnica) na čvrstom tlu (zdravica) kojem ne škode vanjski utjecaji.
U svim našim krajevima, osim MZ, more, dubina vanjskih temelja zgrade mora biti 80 - 100 cm. ispod visine uređenog terena oko zgrade. Tolika je dubina potrebna da se izbjegne opasnost pomicanja temelja uslijed zemljine vlage i smrzavanja.
Smrzavanjem vlažnog terena i njegovim odmrzavanjem nastaje neodoljivo stezanje, rastezanje i pomicanje uslijed kojeg se pomiče i puca temelj, a time i zidovi iznad temelja. Radi toga ne smijemo izvesti temelje vanjskih zidova u dubini manjoj od 80 - 100 cm, makar da i u manjoj dubini nailazimo na zdravo i dobro tlo.
Pri temeljenju na pećinastom ili kamenitom tlu u mjestima bez opasnosti smrzavanja temelji ne treba da doseguu spomenutu dubinu, ali ih ipak treba izvesti dublje od okolišnog terena već radi ustalenja zgrade, jer površinski slojevi, uslijed vanjskih utjecaja, nisu stalni.
Ukoliko na dubini od 80 - 100 cm. ne naiđemo na zdravo tlo, kopat ćemo dublje, ali ne preko 2 - 2,50 m. Ako ni na ovolikoj dubini tlo ne odgovara, treba pozvati iskusnog stručnjaka koji će ili proširenjem temeljne jame ili njenim poboljšanjem nosivosti tla naći odgovarajuće rješenje.
Temelji unutrašnjih zidova zgrade, budući da nisu izvrgnuti smrzavici, mogu se izvesti na dubini manjoj od 80 cm, ali na zdravom tlu. Isto vrijedi i za temelje podrumskih zidova. Te zaštićene temelje obično izvodimo za jače opterećene zidove u dubini od 40 - 50 cm, a za slabije opterećene 20 - 30 cm. ispod okolnog terena, odnosno išpod razine podrumskog iskopa, dakako samo ako je na tim dubinama zdravo tlo.

Širina temelja

Da bi se moglo rukovati lopatom, širina temeljne jame mora iznositi barem 40 cm. Kod temelja sporednih i neopterećenih zidova, ako nisu dublji od 30 cm, moći ćemo i temeljne jame izvesti u širini od 30 cm. ali to je najmanje.
Širina temelja u načelu mora biti barem koliko i širina zida što ga taj temelj nosi. Najčešće su to širine 25, 40, 50, 60 i 70 cm. Iako te širine odgovaraju nosivosti samih temelja, ponajviše one ne odgovaraju nosivošti terena.

skica temelja

Za zid širine 25 cm mora temeljna jama biti 40 cm široka već radi mogućnosti iskopa (sl. 19a). Za zidove širine  1 1/2 opeke odgovara 40 cm širina temeljne jame, ako je tlo za tu širinu nosivo (sl. 19b). Manja proširenja dna temeljnih jama, ako je tlo zbijeno, možemo izvršiti kosim kopanjem stijena(zidova) jame pri dnu (sl. 19c). U takvim slučajevima neka visina zakošenja bude barem dvostmka od proširenja. Kod slabijeg tla treba temelje proširiti na donjem dijelu te radi toga proširenja temeljna se jama mora na cijeloj svojoj visini izvesti u toj potrebnoj širini (sl. 19d).

Širina dna temelja ovisna je o vrsti tla i veličini njegovog opterećenja. Slabije ili mekše tlo uleknut će se pod nekim teretom, a dobro i tvrdo tlo ostat će pod istim teretom nepromijenjeno. Sposobnost nekog tla da nosi izvjesni teret, a da se pritom ne ugiba i ne mijenja svoj prvotni položaj, nazivamo u građevinarstvu nosivost tla.
Prema nosivosti pojedine vrste tla određena su u građevnim propisima dozvoljena opterećenja. Propisima o dozvoljenim opterećenjima određeno je s koliko kg na svaki cm2 smije biti opterećena stanovita vrsta tla. Drugim opet propisima, koji se nazivaju norme za opterećenja u zgradarstvu, određeno je kako treba izračnnavati terete pojedinih dijelova zgrade i svega što dolazi u zgradu i na zgradu. Na osnovu tih propisa izračunavaju se potrebne širine nekog temelja obično za 1 m njegove dužine.

Ako na pr. za neku zgradu izračunamo da svi tereti koji otpadaju na 100 cm dužine jednog njezinog temelja iznose 8.000 kg, a dozvoljeno opterećenje za tu vrstu tla iznosi 2 kg na svaki cm2, naš temelj mora imati površinu od 8.000 :2, a to je 4.000 cm2. Raćunali smo za 100 cm dužine temelja, pa zato njegova širina mora biti 4.000 : 100, a to je 40 cm (sl. 20a).

skica temelja zgrade

Uzmimo sada slućaj, da istu zgradu treba sagraditi na nepovoljnijem tlu ma kojem dozvoljeno opterećenje iznosi samo 1 kg na cm2. U tom slučaju zahtijevat će naš temelj površinu od 8.000 : 1, a to je 8.000 cm2. Sada je za našu duljinu temelja od 100 cm potrebna njegova širina od 8.000 : 100. tj. 80 cm (sl. 20b)

Vrste tla i dozovoljena opterećenja

Za temeljenje zgrada dolaze u obzir slijedeće vrste tla:
1. Dobro građevno tlo  a to je:
t v r d a    p e ć i n a     bez pukotina s horizontalnim slojevima koji su pojedinačno debeli barem 2,5 m. Dozvoljeno je opterećenje od 15 kg/cm2 i više;
p r a v i l n o    s t a l o ž e n i    š lj u n a k    i     p i j e s a k,     ako je jednoličnog sastava u sloju debljine 3 m, a bez opasnosti da ga voda ispere. Dozvoljeno je opterećenje od 2,5 - 6 kg/cm2;
s u h a    i l o v a č a     i l i    g l i n a,    kad je u sloju debelom 3 - 4 met. Dozvoljeno je opterećenje od 2,5 - 5 kg/cm2;

Na tako dobrim građevnim terenima , za jednostavne prizemne i jednokatne zgrade koje nemaju iznimnih opterećenja, a rasponi stropova od zida do zida ne prelaze 7m. dovoljno je da temelj bude širok 40 - 60 cm. već prema opterećenju pojedinih temelja.

2. Srednje gradjevno tlo
s l a b i j a   p e ć i n a   i   s u h i   s l o j e v i   l a p o r a    sa debljinom slojeva od 3 m. Dozvoljeno opterećenje od 1.20 - 1.30 kg/cm2.
m o k r a   i l o v a č a   i   g l i n a   Dozvoljeno je opterećenje od 1.50 - 2 kg/cm2.
Za tu vrstu tla, za obične prizemne i jednokatne zgrade bez naročitih opterećenja i raspona, dolaze u obzir širine temelja od 50 - 80 cm. prema veličini opterećenja pojedinog temelja.

3. Loše građevno tlo
nema potrebne nosivosti, pa se na njemu ne smije graditi. To su mulj, treset, nasipnina, zemlja oranica, humus, bilo u samostalnim slojevima, bilo pomješani sa ostalim materijalima. Kad se kopanjem temeljnih jama naiđe na takvo loše građevno tlo, treba ispitati da li je to samo mjestimična pojava ili je tako na cijelome gradilištu te do koje dubine seže nepovoljno tlo.

Ispitivanje tla

Iskopavanje i obilježavanje temelja

Zemljani radovi

Vrste betona

Marke betona

Betoniranje temelja

betoniranje

Vrši se direktno ubacivanjem betonske smjese u jame u kojima se ona pravilno rasprostire na cijelu površinu i nabija drvenim ili željeznim nabijačima u slojevima od 20 cm.
Betoniranjem u temeljnim jamama dobijamo nabijeni beton. Za taj beton mora se upotrijebiti vlažna betonska masa kod koje se nakon duljeg nabijanja sloja na površini pojavi voda. Veća količina vode u smjesi osobito kod mršavijih betona vrlo štetno djeluje na čvrstoću betona jer kod taloženja ispire cement iz gornjih djelova sloja pa ti dijelovi ostaju bez prave veze i čvrstoće. Prema veličini tereta na pojedinim temeljima treba odabrati marku betona. Marke betona
...............................................
Na izvedenom betonu u temeljnim jamama treba čim prije nastaviti betoniranje podnožnih zidova u oplati. Ukoliko se to iz bilo kojih razloga ne može odmah nastaviti, gornje površine betona u jamama treba zaštititi od gašenja i od sunčane pripeke, a osim toga te površine treba redovito polijevati vodom. Prekidanje betoniranja u temeljnim jamama treba izvoditi na najmanje opterećenim dijelovima na kojima ne postoji opasnost kasnijeg pucanja, i to u stepenima. Završetke stepena treba izvesti iskošeno da se i ta iskošenja mogu dobro nabiti. Nastavljanje betoniranja treba izvršiti na apsolutno čistoj (opranoj) i navlaženoj podlozi.

Betoniranje u jednostranoj oplati

Gradjevinska oplata

To betoniranje vrši se za pokrajne podrumske zidove koji se jednom stranom naslanjaju na plohu iskopa, zatirn za potporne zidove i za mješovite zidove od kamena i betona.
Za to betoniranje treba postaviti oplatu koja će oplatiti unutrašnju stranu zida, a njegova će se vanjska strana priljubiti na okomitu plohu iskopa.
Oplatu ćemo postaviti prema prethodnom mjerenju pomoću viska s napete žice na adgovarajućim mjestima nanosne skele. Najprije ćemo točno postaviti sjekomice najnižu dasku oplate, te pomoću viska točno udesiti njezinu plohu niz budući zid. Zatim ćemo postaviti okomite stupce ili daske. na koje će se naslanjati daske oplate, povezati ih medusobno u vodoravnora smislu gredicama ili daskama te ih čvrsto poduprijeti, a na kraju ćemo na stupce postavljati daske oplate.
Najbolja je oplata od mosnica 48 mm debljine, naslonjena na piljene stupce 10 x 12 cm. No štedeći deblju drvenu grašu možemo ovakvu oplatu uspješno sastaviti samim daskama debljine 24 mm (daske colerice ).
Glavno je za dobru oplatu da bude čvrsta i nepomična. Ona mora izdržati teret i tlak betona i nabijanja, ne smije se tresti ili pomicati.
grdjevinska oplata Jednostrana oplata od običnih dasaka 24 mm debljine (sl. desno) sastavlja se tako da se kao stupci postave daske širine 10 - 12 cm. na međusobnim razmacima 40 - 50 cm. Te stupce od dasaka moramo na svakih 60 - 70 cm. visine povezati međusobno u vodoravnom smislu dvostruko sastavljenim daskama širine 10 - 12 cm. Te daske leže na unaprijed zakovanim podlogama od daščica na svakom drugom stupcu. Svaki taj drugi stup poduprt je s dvije kose potpore, koje su svojim donjim krajem pribijene uz kočić zabijen u tlo a na gornjem kraju u stup oplate. Donji kraj stupova učvršćuje se vodoravnom daskom, postavljenom po tlu, koja je učvršćena kočićima na svakih 80 - 100 cm. svoje duljine. Daske same oplate priljubljuju se iznutra na stupove i na njih pribijaju manjim čavlima samo toliko, da prilLkom rada ne padaju, a prilikom skidanja da se što manje oštete.(Slika desno)
Betoniranje se vrši uglavnom kao u temeljnim jamama, pa se daske oplate mogu postavljati postepeno odozdo prema gore, prema napretku betoniranja.
Betoniranjem u jednostranoj oplati dobiva se ili nabijeni ili sipani ili rasuti beton. O nabijenom smo betonu govorili, a sipani se od njega razlikuje po tome, što se pripravlja u boljoj smjesi prmijenom plastične ili meke betonske mase.

Oplate za potporni zid

Ako se bočne strane temelja osipaju ili drobe, tako da čisti rad nije moguć, potrebno je napraviti oplate. One se sastoje od četvrtastih stubića zakucanih u zemlju u razmacima oko 70 cm. Na njih se prikuju oplate. Da težina betona ne bi pomerila oplate prema spoljašnoj strani potrebno je stubove međusobno stegnuti na taj način što se pri vrhu poprečno zakuju daščice. Oplate treba da su od dasaka bar 24mm. mogu da budu sirove ili obrađene. Daske ili ploče se ukivaju na vertikalno stojeće stubove kvadratnog preseka 80x80 mm ili 100x100 mm. Vertikalni stubovi treba da su na međusobnom rastojanju 60 - 80 cm. a poprečne grede na razmaku od 80 - 100 cm. Pravilno rastojanje oplate obezbeđeno je distančnicima čija dužina odgovara debljini betoniranog zida. Zatezna žica drži čitavu konstrukciju. Distančnici se pri nalivanju betona postepeno vade. Bočnu sigurnost garantuju podupirači koji moraju biti vrlo tačno usađeni da bi oplate stajale apsolutno čvrsto tako da se pri grubom rukovanju ne pomere. Gornja ivica oplate neka odgovara gornjem nivou zida, da bi se višak betona (nikada više od 30 cm) sa ravnjačom mogao izravnjati.

Oplata podupiruceg zida

Betoniranje

Beton treba da se stavlja uvek sveže na sveže. Ako se čeka da nabijeni beton počinje da se steže, sledeći sloj se ne vezuje više za prethodni(kasnije se pojave sastavi u obliku pukotina.) Od prilike dva sata posle betoniranja počinje stvrdnjavanje. Posle 4 - 5 sati beton ne može više da se oblikuje. Oplata treba najranije posle tri dana da se skida. Beton mora još najmanje nedelju dana da se kvasi jer inače se nedovoljno vezuje. Konačnu čvrstoću postiže kroz četiri nedelje.

oplata sa armaturom

Drvena oplata sa čeličnom armaturom za vertikalno opterećeni betonski zid.


Podnožja ili soklovi (cokle)

Pod podnožjem zgrada razumijevamo konstrukcije i dijelove koji su iznad zemlje, odnosno iznad okolišnog terena, a ispod poda prizemlja. Vanjske pošnožne zidove nazivamo S o k l o v i .
Od konstrukcija podnožja zgrade najvažniji su podnožni zidovi, koji su zapravo nastavak temeljnih zidova.
Zidove podnožja betoniramo ili zidamo, a dosta je čest slučaj da vanjske podnožne zidove na vanjskoj strani zidamo kamenom, a na unutrašnjoj strani betoniramo. Betoniranje podnožnih zidova vrši se u obostranoj oplati. Ako visina podnožnog zida nije veća od 120 cm, izradit ćemo dvostranu oplatu od običnih dasaka debljine 24 cm u onom smislu, kako je pisano za jednostranu i dvostranu oplatu kod temeljnih i podrumskih zidova s tom razlikom, da ćemo zbog manje visine zida predvidieti jednostavnije podupiranje.
Jasno je da vanjske oplate treba postaviti pomoću viska i napetih žica na nanosne skele, naročito ako podnožni zidovi imaju druge širine nego temeljni zidovi. Za način betoniranja, vrstu smjese, prekide betoniranja i drugo, važi u svemu ono što je rečeno za podrumske zidove u oplati.

Priprema, vezivanje oplate i betoniranje cokla
oplata cokla
skica kuce

Bunari - Zdenci

Kopanje bunara

Vrste Prema vrsti tla i dubini podzemne vode izvodimo tri glavne vrste bunara. To su zabijeni, kopani i bušeni bunari. Svaka vrsta ima svoje specijalne uređaje za crpljenje, odnosno vađenje vode

Zabijeni bunari Nazivaju se još i zabijene pumpe pa i abesinski bunari i Nortonovi bunari. Izvode se na mjestima na kojima se izdašnija podzemna voda nalazi na maloj dubini, najviše 5 - 7 metara. Iz te dubine može se još crpeti voda jednostavnom željeznom klipnom pumpom. Ta je pumpa navrtana na cijev, koja je spojena sa šiljkom, pa se tim šiljkom zabija u zemlju. Iza proširenog šljka cijev ima na svojim stijenama mnogo rupica, kroz koje prilikom crpljenja ulaziv voda.
Ti bunari su vrlo jeftini, ali je njihova primjena ograničena samo za stanovita područja. Mana im je da se lako zamrznu i da se ventili i klipovi upotrebom istroše, a pumpa rasklima

Kopani bunari. Ta vrsta bunara u našim je krajevima najbrojnija. Kopaju se na normalnu dubinu 5 - 12 metara, a iznimno i do vrlo velike dubine (80 m.) Kopanje se na nekim terenima može vršit bez naročitih zaštita i do većih dubina, no meka, rastresita i pjeskovita tla zahtijevaju najveći oprez. Prema vrsti tla odabire se i način uređenja kopanog bunara, odnosno vrsta izvedbe njegovih stijena (zidova).

Stijene(zidovi) bunara izrađuju se zidanjem opekom, zidanjem kamenom ili betoniranjem. Prema vrsti tla i dubini bunara vrši se zidanje odnosno betoniranje odozdo prema gore, ili odozgo prema dolje, ili se pojedini izgrađeni prstenovi potkopavaju, pa uslijed vlastite težine i udešenog proširenog podloška s noževima sjedaju sve dublje, a na njih se onda opetovano grade daljnji prstenovi.

Izgled urdjenog bunara

Kućni bunari - obzidavanje

U svakom slučaju kod najobičnijih kućnih bunara treba u pogledu njihove dubine paziti da ih za vrijeme suše iznad njihovog dna bude stupac vode visine barem 120 cm. Najbolje odgovaraju bunari kružnog presjeka s unutrašnjim promjerom 80 cm. Jedino u slučaju presporog priliva vode, neka promjer bude veći

Za zidanje opekom dovoljna je debljina stijena (zida) 12 cm. a bolja je debljina 25 cm. Donji dio bunara, na visini glavnog preliva vode, treba izvesti kao suhozid, a sav ostali dio treba zidati s produženim malterom. To je potrebno zato, da onečišćena oborinska voda iz gornjih plitkih slojeva ne bi prodirala u bunar i zagađivala ga.

Za zidanje kamenom debljina stijena(zida) neka je 40 - 50 cm. a komadi kamena neka su grubo priklesani za bolji vez. Donji dio se izvodi kao suhozid, a gornji u produženom malteru.

Za betoniranje stijene(zidovi) bunara mogu biti samo 20 cm. U donjem dijelu može biti grublja snjesa (1:8 - 1:10) a u gornjem finija (1:8 - 1:6) Stijene(zidovi) gornjeg dijela treba ožbukati cementnom žbukom smjese 1:2.

Za svaki navedeni način gornji dio bunara treba odmah prilikom početka kopanja proširiti barem za 20 cm. šire od obzida, a poslije dovršenja taj prostor nabiti masnom nepropusnom ilovačom. To je također protiv zagađivanja vode s površine terena.
Vrlo je važno nadzemno uređenje kopanih bunara, kao način uzimanja vode. U našim selima je najrašireniji način da se grlo bunara ogradi drvenom ili betonskom ogradom, čija je gornja strana posve otvorena, pa se voda crpi putem "đerma" ili inače u drvenim ili metalnim posudama. Kao napredniji način uvedeno je postasvljanje krovića na stupovima povrh bunarskog otvora, te ograđivanje prostora od ograde do krovića prozirnim stijenama(zidovima) od letava. To su bunari na točak. Voda se crpi navrtanjem konopca ili lanca na vreteno.
I kod bunara s krovom i bunara s ogradom treba onemogućiti prodiranje površinske vode ispod ograde u sam bunar. Na to se često ne pazi i mnogo griješi, iako je zaštita laka. Zaštićuje se tako da se površina uokolo bunara barem na 1 metar širine otkopa na 20 - 30 cm dubine, zatim masnom ilovačom ili glinom, a povrh nje da se izvede tarac od opeke ili betonsk namaz na tankom sloju pijeska s padom ili pokosom od 2 cm (2%) od ogrde bunara prema dvorištu. Osim toga, treba betonom ili cementim malterom izraditi oko 4 - 5 cm visoko podnožje za ogradu bunara sl. 357. Time ćemo mnogo doprinjeti trajnosti i solidnosti ogrde ili kućice, a što je glavno spriječit ćemo da prolivena voda ili kiša s pljuskom ulazi u bunar, pa da je prvim zahvatom vode iz bunara popijemo.
Najmjerodavniji stručnjaci sanitarne tehnike upozoravaju nas, da naš način izvedbe kopanih bunara kvari i najbolju kvalitetu podzemne vode, pa naši bunari uopće ne daju nikada besprijekornu vodu. Uzrok je tome uglavnom taj, što štetne tvari i bakterije, koje kvare sastav vode, a to su redoviti uzroci raznih oboljenja i epidemija. Zbog toga ispravno kopani bunar mora imati nepropusne stijene sve do dna, a prilijev vode da prima samo s površine dna. Na gornjem dijelu bunar mora biti potpuno zatvoren, a vodu treba uzimati crpljenu odgovarajućim pumpama ili elevatorima sl.358.

Bušeni bunari. U mnogim našim krajevima nalazi se podzemna voda u visokom vodostaju, tj. dosta blizu površine terena. No takva voda je gotovo redovito zagađena, u takvim krajevima se lako dolazi do vode ili zabijenim ili kopanim bunarima, no većina tih bunara samo je nužno zlo.

Kako se radi bunarska kućica

Kopani ozidani bunar
 
by Arhitekta
Đuro Peulić: Kako treba graditi
 

     

Copyright ©2012-2014 www.vizijadanas.com